Prof. dr. Kasim Tatić: Potrebno nam je lateralno mišljenje

Živimo u vremenu u kojem se informacije vrlo brzo razmjenjuju, a tehnologije brzo mijenjaju. U takvom svijetu promjene su potrebne i radnicima i poslodavcima. Kako nam svima može biti bolje, odgovor smo potražili od prof. dr. Kasima Tatića, eksperta Udruženja Amaximus.

Prof. dr. Kasim Tatić je rukovodilac Katedre za mikroekonomiju na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i ekspert Udruženja za razvoj, kreativnost i okoliš Amaximus. Kao što se u nazivu udruženja vidi, razlog za njegovo osnivanje leži u spoznaji zanemarene ili nedovoljno uočene važnosti ličnog razvoja. Osnivači udruženja su naveli da je potreba njegovog osnivanja proizašla iz činjenice da većina ljudi uopšte nije svjesna svojih raspoloživih umnih potencijala niti ih koristi na odgovarajući način. Prosječan čovjek, prema naučnim istraživanjima, koristi samo tri do pet posto svojih umnih potencijala.

Pred kraj 2014. Tatić je održao jedno od svojih prepoznatljivih i zanimljivih predavanja o temi Promjene: Prilika ili opasnost – uloga i značaj upravljanja promjenama, kojem je prisustvovao veliki broj direktora privatnih preduzeća, ali i studenata. Bilo je to vrlo zanimljivo i neuobičajeno predavanje, a kako i ne bi kada se Tatić u želji da slušateljima još bolje objasni koje su njegove osnovne poruke i preporuke ne libi da u ruke uzme i gitaru, te odsvira i otpjeva nekoliko jugoslovenskih pop-rock hitova.

DANI: Profesore Tatiću, činjenica je da mnogi ljudi strahuju od promjena u profesionalnom životu. Zašto su promjene bitne?

TATIĆ: Moja osnovna poruka bi mogla biti da je suština života promjena. U promjenjivom svijetu jedina konstanta je sama promjena. Dakle, promjena je neizbježna. Druga poruka je da postoje dvije vrste promjena i to one koje su inducirane izvan sistema organizacije i na nju morate reagovati ili se adaptirati. Druga vrsta promjena je ona koju vi inducirate i na koju djelujete proaktivno i tada se moraju drugi prilagođavati vašim promjenama.

DANI: Da Vas još konkretnije pitam: Koje i kakve promjene su potrebne bh. poslodavcima i radnicima?

TATIĆ: Potreban im je mentalni sklop koji će potencirati i jednaku važnost davati i adaptaciji i proaktivnom pristupu. Jedan od načina na koji lideri moraju promijeniti svoja razmišljanja je da se elementi, odnosno karakteristike uspješne kompanije mogu svesti na dva osnovna skupa činjenica. Kompanije su na engleskom jeziku smart (pametne) ili healthy (zdrave). Riječ smart znači pametno, ali to je i akronim klasičnih funkcija u preduzeću – menadžment, strategija, accounting, finansije, tehnologija. To su uobičajene funkcije preduzeća koje imaju opipljive rezultate i poluge kojima se djeluje u preduzeću. Moja poruka je da se njima predaje prevelika pažnja, ali lideri moraju shvatiti da one nisu dovoljne kao izvor konstantnih ili trajnih, dugoročnijih konkurentskih prednosti. Živimo u vremenu kada se informacije jako brzo razmjenjuju, a tehnologije se brzo mijenjaju. Ako danas napravite korak naprijed, ostali vas brzo stižu. Mi u Amaximusu smo podvukli drugi aspekt, a to je zdravlje (healthy) kompanije na koje lideri, nažalost, ne obraćaju previše pažnje. I kao poslodavci i kao lideri u smislu održavanja i vođenja poslovnih procesa u preduzeću. Zdravlje kompanije je širi pojam od korporativne kulture, a osnovni aspekti tog zdravlja na koje se ne obraća prevelika pažnja, po mnogim autorima i svjetskim konsultantima u velikim firmama, jako su značajni za dugoročnu profitabilnost firme.

Postoje četiri segmenta zdravlja kompanija, a njihovim karakteristikama na najmanju moguću mjeru je svedeno ono što zovemo zakulisnim igrama, politikantstvom u preduzeću, pričama po kuloarima, odnosno ono što kompaniju nagriza iznutra i stvara loše međuljudske odnose.

Drugi aspekt je da se postigne ono što nedostaje velikom broju kompanija, a to je jasnoća cilja. Radnici moraju znati šta je tačno vizija i misija i kojim putem trebaju ići, što dovodi do povećanja morala radnika i njihove motivacije, produktivnosti i smanjene fluktuacije dobrih kadrova.

DANI: Ovo o čemu govorite, pretpostavljam, nije karakteristično samo za bh. firme. Da li smo sa Zapada povukli ono što ne valja?

TATIĆ: Rezultati takozvanog XQ upitnika, odnosno koeficijenta izvršenja kompanije u anketi koja je provedena među 23.000 radnika u SAD-u pokazuju da njih 37 posto u potpunosti razumije šta njihova firma želi postići. Jedan od pet ispitanika je oduševljen ciljevima tima, a samo jedan od pet ispitanika razumije na koji način su njegova zaduženja usklađena sa ciljevima tima. Samo polovina anketiranih je zadovoljno poslom na kraju godine ili sedmice, a samo 15 posto osjeća da im firma omogućava ostvarenje njihovih najvažnijih ciljeva. Ovo nam kaže da se ponašamo kao roboti. Recimo, kada bismo ove podatke preveli na jedan nogometni tim, samo bi četvorica od 11 igrača na terenu znala šta je njihov cilj, samo bi dvojici bilo stalo do igre, samo bi dvojica igrača znala svoj položaj i šta trebaju činiti i na kraju svi bi igrači, osim dvojice, igrali protiv svojih suigrača, a ne protiv protivničke ekipe.

DANI: Mnogi menadžeri imaju diplome i teoriju koju su savladali na javnim i privatnim ekonomskim fakultetima. Zašto im onda u praksi ne ide?

TATIĆ: Liderstvo je vještina. To je problem s kojim se danas susreće čitavo obrazovanje i danas se u svijetu ozbiljno razmatra problem obrazovanja i njegove adekvatnosti situaciji u kojoj se nalazimo. Današnje obrazovanje je, ne samo u BiH nego u cijelom svijetu, dekontekstualizirano, dekonceptualizirano i dekreativizirano. U knjizi Globalni obrazovni jaz profesor sa Harvarda Tony Wagner je intervjuirao poslovne ljude kako bi otkrio ključne sposobnosti koje od uposlenika traži moderni poslodavac. Prema njegovom istraživanju, to su, prije svega, kritičko mišljenje u rješavanju problema, timski rad, spretnost i prilagodljivost, inicijativa u poduzetništvu, učinkovita usmena i pisana konverzacija, pristup podacima i njihova analiza, te znatiželja i mašta. Ljudi nemaju te vještine jer obrazovni sistem nije prilagođen da ih adekvatno pripremi i da im prenese takve vještine.

DANI: Tvrdite, također, da brojke u poslovanju jednog preduzeća nisu najbitnije. Šta je onda bitno?

TATIĆ: Zašto postoji preduzeće? Najniži oblik je kada kažemo da je cilj preduzeća maksimizacija profita. Taj cilj je neupitan, ali ne smije biti prevladavajući. Moraju biti zadovoljeni i poslodavci i radnici, društvena zajednica i dobavljači. Preduzeće ne posluje da bi stvaralo samo profit za sebe, nego da bi učinkovito djelovalo na poboljšanje života u cijeloj zajednici. Svaka kompanija, bez obzira na to da li je velika ili mala, mora imati društvenu odgovornost, a to se ne gleda samo kroz donacije nego i kroz odnos prema svojim radnicima. Nije floskula kada kažemo da su radnici najveći kapital preduzeća. Problem firmi je njihova kratkoročna orijentacija. Mnoge firme danas u BiH koriste lošu ekonomsku situaciju i ogroman broj ljudi na tržištu rada, pa radnike ucjenjuju i ne plaćaju adekvatno. Zbog toga intelektualni kapital ostaje neiskorišten.

Takve firme kratkoročno ostvaruju određene rezultate, ali ti rezultati ni izbliza nisu toliko dobri ni za vlasnika kapitala ni za firmu. Rezultati firme bi bili mnogo veći kada bi vlasnici dozvolili da se intelektualni potencijal radnika iskoristi na pravi način. Plata radnika se tretira kao izdatak, a ulaganje u radnika kao trošak, što je apsolutno neprimjereno. To bi trebalo tretirati kao kapitalni izdatak. Ulaganje u radnika je neminovan proces koji se u današnjoj sferi ekonomije zove ekonomija znanja. Kako ćete biti kreativni ako u vas niko nije uložio?

DANI: Kada smo već načeli temu kriza morala, odgovorite nam kako ona utiče na poslovanje firmi?

TATIĆ: Radnik mora u sebi naći motivaciju da bi stekao znanje i bio konkurentniji. Najveći problem u našem društvu je moral i etika, ako je moral jednak nuli, onda je i intelektualni kapital jednak nuli. Džaba vam znanje. Ukupni društveni problem je nizak nivo morala. I pojedini radnici, kada mogu, ponašaju se nemoralno, zabušavaju, ne daju od sebe maksimum i prema kolegama se odnose nemoralno kako bi napredovali. Također, i poslodavci će zloupotrijebiti poziciju na tržištu radne snage i ogroman broj nezaposlenih, pa im neće isplaćivati plate na vrijeme, a kada radnik zatraži platu, dobiće otkaz.

DANI: Da li je onda to odgovor na pitanje u kakvom kapitalizmu živimo i radimo?

TATIĆ: Svjetski problem, a naročito u najrazvijenijim zemljama, poput SAD-a, neravnomjerna je raspodjela profita. To mi mjerimo Lorenzovom krivom koja pokazuje da više ne važi ni Paretovo pravilo 20:80 u smislu da 20 posto najbogatijih upravlja sa 80 posto bogatstva u SAD-u. Taj odnos se pomjera, pa deset do 15 posto stanovništva upravlja sa 85 do 90 posto bogatstva. Međutim, u SAD-u nema socijalnih nemira jer društveno blagostanje postižu eksploatacijom cijelog svijeta koristeći naftu sa Bliskog istoka i služeći se vojnom moći. Tako SAD energetske izvore mogu da koriste dosta jeftino. Suština kapitalizma je da ima ugrađenu slabost da dovodi do nesrazmjera u distribuciji dohotka. BiH je, prema podacima UNDP-a, na pragu siromaštva (do 70 posto stanovništva), a 20 do 30 posto je u nekom srednjem sloju.

Imamo apsurdne situacije u kojima ljudi s fakultetskim diplomama ne smiju pitati gazdu kolika će im biti plata jer gazde ne vole ta pitanja. To je vrlo loše i simptomatično u našem društvu. To je taj moral o kojem govorimo. I šta radnik tu može? Da bi promijenio svoju poziciju, radnik mora promijeniti neke stvari u sebi. U ovom okruženju je to jako teško, ali moramo čupati sami sebe za uši da se izvučemo iz blata u kojem se nalazimo. Na internetu i u savremenoj tehnologiji možete naći adekvatne stvari za obrazovanje koje nisu samo teorijske. Moj moto je da ništa nije praktičnije od dobre teorije. To je jedna lažna dihotomija jer teorija ima svoja ograničenja i mora se testirati u praksi, a praksa ima ograničenja jer se ne može riješiti bez teorije. Svoje obrazovanje produbljujem na bazi radova, knjiga, članaka koje objavljuju profesori koji su konsultanti u firmama. To su praktičari koji svoju teoriju stalno testiraju u praksi i gledaju koji su to problemi koje praksa ima da bi ih uz pomoć teorije što bolje riješili.

DANI: Svi u BiH generalno ispaštamo zbog lošeg poslovnog ambijenta i velikih nameta. Kako će u takvom okruženju biti ikome dobro?

TATIĆ: Ima jedna čuvena Kenedijeva izjava: Ako dođe plima, podići će i veliki brod i mali čamac. Poslodavci trebaju shvatiti da je u njihovom interesu da stvaraju što bolje radno okruženje i da se izvlačenje potencijala iz radnika ne može postići demotiviranjem radnika. Dobar lider mora ukloniti demotivirajuće faktore i iz radnika izvuči ono najbolje. Ponovo se vraćamo u stvaranje konteksta u kojem bi radnici mogli da prosperiraju i da poslodavci shvate kako je to i u njihovom interesu. Zato je bitno obrazovanje i ključna stvar je da kroz proces obrazovanja steknu kompetencije. EU je 28 kompetencija svrstala u četiri osnovne kategorije, takozvane kognitivne, emocionalne, socijalne i radno-akcijske kompetencije. To je, zapravo, sposobnost primjene znanja. Treba nam, također, više tolerancije jer u svakoj oblasti života u BiH, ukoliko se neko s vama ne slaže, bivate izloženi oštrim napadima, a prijeko su nam potrebne neke druge perspektive. Udruženje Amaximus i ja se zalažemo da se veći značaj da lateralnom mišljenju koje je pošlo sa stanovišta da najveće greške nisu došle od nedostatka logike nego zbog pogrešne percepcije. Cilj Amaximusa je da promovira potrebu da se u sistem obrazovanja uvede takozvano lateralno mišljenje. Osnova ovog mišljenja je da je dobar mislilac onaj koji jednu stvar gleda iz različitih uglova da bi stekao spoznaju cjeline. Tek nakon toga može doći do stvaranja suda ili vrijednosnog stava. Postajući dobri mislioci, ljudi u BiH bi postali tolerantniji, što bi se odrazilo na bolje poslovanje preduzeća, gdje bi nove ideje, koje su uslov kreativnosti, lakše nalazile plodno tlo. I u politici bismo imali bolje rezultate, jer bi političari slušali šta kaže druga strana. Kada bismo imali veću toleranciju, onda bismo dobili ono što našem društvu nedostaje, a to je povjerenje na svakom nivou. Ljudi najprije ni sami u sebe nemaju povjerenje. To se reflektuje na nepovjerenje u ostale ljude, a onda u institucije društva i čitavo društvo.

DANI: Osim tolerancije i povjerenja, šta nam nedostaje da svi budemo uspješniji?

TATIĆ: Nedostaje nam pet osnovnih vještina. Najprije vještina učenja, pa vještina mišljenja. Mišljenje nije jednako inteligenciji. Inteligencija je samo potencijal koji se može koristiti preko operativne vještine mišljenja. Treća je vještina donošenja odluka, četvrta je kreativno rješavanje problema i peta vještina je korištenje četiri inteligencije koje imate da biste mogli prenijeti i komunicirati sve što imate, a to je klasična mentalna inteligencija, emocionalna, kolektivna, mrežna, odnosno duhovna inteligencija.

DANI: Povukli smo dosta lošeg sa Zapada, jesmo li se možda više trebali okrenuti prema Istoku?

TATIĆ: Znate koja je razlika u rješavanju problema u jednom japanskom u odnosu na bh. ili bilo koje drugo preduzeće u ostalim svjetskim zemljama? U našem preduzeću će na sastanak svi doći sa formiranim mišljenjem o određenom problemu. I naravno, jako smo opterećeni time da li će se neko pojaviti sa suprotnim mišljenjem od našeg i svoj stav ćemo braniti po svaku cijenu. Ako naš stav ne prođe, mi ćemo sabotirati tuđi stav da bismo pokazali kako smo samo mi u pravu. U Japanu se na prvi sastanak o nekom problemu dolazi bez mišljenja, samo sa informacijama o problemu. U Japanu mogu proći dva-tri sastanka na kojim se samo prikupljaju informacije. Tek kada su sve informacije prikupljene, svaki od učesnika formira svoje mišljenje. Ako su mišljenja različita, odluku donosi lider preduzeća. To je korporativna kultura u Japanu. Ostali članovi uprave jednog preduzeća smatraju da je lider donio odluku u interesu kompanije i zaboravljaju svoje mišljenje koje je bilo drugačije. Nema povrijeđenog ega. Kod nas ljudi ne iniciraju promjene jer se boje da neće biti u pravu, te prihvataju status quo. U našem društvu nedostaje pravo na grešku, a ne možete biti kreativni ako nemate pravo da pogriješite. Nedostatak povjerenja je jedna od ključnih stvari u svakom segmentu života, pa moram spomenuti koncept iz stare Grčke – etos, patos, logos jer se filozofija uticaja realizira kroz te tri etape. Stvari kreću od etosa koji podrazumijeva da budete uzorom vjerodostojnosti, da radnici ne slušaju šta lider govori, nego da gledaju šta lider radi. Kada ste uzor vjerodostojnosti, gradite povjerenje koje ljudi imaju u vas. Iz tog povjerenja dolazi patos koji podrazumijeva da nastojite prvo shvatiti druge ljude. Kada ljudi vide vašu želju da ih shvatite, dolazite do logosa, a to je da ljudi upotrijebe svoju logiku i da po njoj budete shvaćeni.

Izvor: Magazina Dani.